HRVATSKA JE SPORTSKA VELESILA U SPORTOVIMA ZA KOJE HRVATI NE ZNAJU PRAVILA
Uplovili smo u novo ljeto i red je da se prisjetimo najboljih hrvatskih sportskih trenutaka u prošloj godini. Evo koji su to prema izboru Hrvatskog olimpijskog odbora, i osvrnut ćemo se samo na te, jer su oni ipak vrh vrhova: Ivica Kostelić, Ana Zaninović, muška vaterpolo i ženska streljačka reprezentacija.
U Hrvatskoj poznato je, postoji milijun nogometnih izbornika, znalaca košarke, Formule 1, rukometa, tenisa, a sad i hokeja...Svi se oni razlikuju u svojim stajalištima i teško da ćete naći stotinjak hrvatskih zaljubljenika u sport koji o nekome ili nečemu imaju jednak pogled. Međutim, konsenzus će se postići oko činjenice da smo mi sportska velesila s obzirom na našu veličinu i broj stanovnika.
Pa...upitna konstatacija. Uzmimo najveće sportsko natjecanje kao mjerilo i usporedimo Hrvatsku s nekom sličnom zemljom po veličini i(li) broju stanovnika, recimo Danskom. Hrvatska je na olimpijskim igrama (i ljetnim i zimskim) osvojila sveukupno 27 medalja. Danska koja ima malo više stanovnika i površinom je nešto manja od nas, osvojila je 171 medalju.
Znam, znam sad ćete reći 'ne možemo se mi uspoređivati s Danskom' jer je ona znatno bogatija od nas. Jest, imate pravo. Onda ćemo se usporediti s nekim siromasima, po mogućnošću s državama u kojima je narod s hranom na vi. Hoćete Sjevernu Koreju, Kubu, Iran? Izvolite: Sjeverna Koreja osvojila je sveukupno 43 zlatne, srebrne i brončane medalje, ali zlatnog sjaja, jer priznat ćete, nije baš lako neuhranjen trenirati. Iran je osvojio, u pauzama nuklearnih pokusa, sveukupno 48, a Fidelova Kuba čak 194 olimpijske medalje.
Znam, znam, sad ćete reći ne možemo se mi uspoređivati s Danskom, Sjevernom Korejom, Iranom i Kubom, jer one imaju znatno više nastupa na olimpijskim igrama nego mi. Jest, imate pravo, samo s malom razlikom da Iranci i Kubanci nikad nisu ni čuli da postoje zimske olimpijske igre. Ali dobro, onda ćemo se usporediti s nekim čija je nevisnost kratka kao naša, koja ima stanovnika i površine kao mi i koja je otrpilike jednako bogata. Recimo, Estonija. Ta je baltička državica osvojila sveukupno 38 olimpijskih medalja i to, pazite sad ovo, 31 ljetnu i 7 zimskih. Zemlja bez snijega – Hrvatska, točnije obitelj Kostelić – osvojila je 10 zimskih olimpijskih medalja.
Pričam vam sve ovo kako bi vam ukazao na činjenicu da mi i nismo baš takva sportska sila kakvom se često dičimo. Kada seciramo te hrvatske medalje bez obiteljskih projekata (Kostelić, Vlašić, tenisači) i bugarskih doseljenika (Pešalov) dolazimo do zaključka da je Hrvatska repetovano, odnosno više od jedne medalje, osvajala samo u rukometu, veslanju i - ostavit ćemo sad ovdje prazan prostor da bi se vratili kasnije...
Najbolja sportašica prošle godine u izboru HOO-a je svjetska prvakinja u tekvandou Ana Zaninović. Ne samo da Hrvatska, kako smo vidjeli iz prethodnog odlomka, nije baš neka sportska velesila - nego ustvari puno zanimljivije – Hrvatska je sportska velesila u sportovima o kojima Hrvati ne znaju ništa. Bacaju li blizanke protivnike rukom, nogom ili oboje i kako se to broji? Ima li nokauta? Klasičnog, tehničkog?
Blizanke Zaninović trenutno harače ovim sportom. Nastranu sad što i nije teško biti najbolji svjetski tekvandoaš jer ima puno kategorija pa za osvajanje trona trebate pobijediti svega nekoliko protivnika, jer prvenstveno valja spomenuti da su se blizanke pojavile tek prije dvije, tri godine. Lijepa naša nije, ako ste to promislili, postala svjetska tekvando sila pojavom mladih Splićanki, ona je to naime bila i - prije. Sad se vraćamo na onaj prostor što smo ga malo prije ostavili praznog.
Osim rukometa i veslanja, najtrofejniji hrvatski olimpijski sport je - tekvando. U Pekingu su, danas već zaboravljene Martina Zubčić i Sandra Šarić, osvojile brončanu medalju s olakotnom okolnošću jer se u tekvandou, borci ne bore za treće mjesto, nego ga podijele. Zaključak je jasan: U Hrvatskoj nitko nema pojma o sportu u kojemu smo osvojili isti broj olimpijskih medalja kao u veslanju, a duplo više nego u košarci i plivanju.
No to nije sve. Najbolja ženska ekipa u istom izboru je streljačka reprezentacija. Opet sport o kojem znamo malo, gotovo ništa. Koja li su tu pravila, što li se samo strijelja? Srbi, Muslimani, Šiptari, pederi i kako se to broji? Brojem generala u Haagu ili drugačije? Ovdje valja spomenuti da smo i jednu olimpijsku medalju ugrabili upravo u streljičarstvu – u dalekoj Kini Snježana Pejčić je upucala broncu. Kako i na koji način, nikome u Hrvatskoj nije jasno. Ne samo da nikome nije jasno, nego nitko ni ne zna tko je to Snježana Pejčić i kako ona to pobogu izgleda.
I sada dolazimo do vrhunca naše priče, a to je vaterpolo koji je ove godine ponio titulu najbolje muške ekipe. Da bilo kojeg Hrvata zaustavite na ulici i da ga pitate koji su najtrofejniji hrvatski sportovi, bez puno razmišljanja bi poput Snježane Pejčić ispalio – rukomet i vaterpolo. I bio bi u pravu.
Hrvati s jedne strane znaju sve o vaterplolo uspjesima, ali s druge strane ne znaju ništa o jednoj malo sitnici – koja li su samo pravila tog vodenog rukometa. Vaterpolski komentatori iz utakmicu u utakmicu objašnjavaju temelje vaterpolske igre koje, by the way, ni sami ne znaju, a da bi prijenos priveli kraju obavezno moraju imati stručnog komentatora – ili bivšeg igrača, ili trenutnog vaterpolskog suca. Za potrebe ove Pangee, prisjetit ćemo se jedne jako stare pod imenom 'Antivaterposlki osvrt na FinalFour' u kojoj glavnu riječ imaju Jura Ozmec i Mladen Rak. Evo jedan njen oveći dijelić:
- Mladene možemo li prokomentirati ovu akciju sa sudačke strane? – pita Ozmec Jura.
- Da naravno. Igrač drži loptu na ruci, a protivnik ga udara šakom u glavu. Prema vaterpolskim pravilima, nema govora o prekršaju – zaključuje Rak.
- Ali Rak, jebote ja u pak – smušen je dugogodišnji vaterpolski komenatator Jura – Pa to je očigledan faul.
- Nije Jura – staloženo će Rak – Kad igrač drži loptu u ruci, jednostavno ni u kojem slučaju nema prekršaja.
- U jebote, pa što mi to prije niste rekli. Prenosim vaterpolo utakmice već dvadeset godina i sada prvi put za to čujem – čudi se Jura.
- Ima u vaterpolu još zanimljivih faulova – nastavi Rak objašnjavati – Evo recimo kada se tuku i guraju u dva metra nikad ne znaš tko radi faul.
- E, baš sam te to htio pitati Rače – prekine ga Jura namještavši naočale – Pa kako onda to dosudite?
-Kako nas je volja!
-Opa Rak, jebote, pa to je mrak – osokoli se Jura – Pa vi stvarno odlučujete o konačnom ishodu.
- Nego što!
- A ovo na sljedećoj snimci?
-Meni nije jasno što se tu događa – kaže oko smudutovo.
- HaaaaHaaaa – umre Jura od smijeha – Rak, jeboti ja brak, pa sam si maloprije rekao da samo vi odlučujete, vidjeli nešto ili ne.
- Jura, brzo kontaš – reče sudac – Ne bi se to inače reklo doma iz fotelje.
- Haaaaaaahhaaaaaaaaaa – ne može se Jura prestati smijati – Normalno da ispadam glup kad nisam znao pravila. Ali sad znam HaaaaaaaaaHaaaaaaaaaaa.
Šalu Jurinu na stranu, ali otkrivati pravila nekog sporta u državi gdje taj sport slovi za jako trofejan, više je nego apsurdno. Sad zamislimo situaciju iz Volim nogomet.
- Mateo možemo li prokomentirati ovu situaciju sa sudačke strane? – pita Sušec Saša.
- Da naravno. Igrač drži loptu u ruci, a protivnik ga udara šakom u glavu. Prema nogometnim pravilima nema govora o prekršaju – zaključuje Beusan.
- Ali Beusan, jebote nisam ušmrko Sinusan – kroz nos će Saša - Pa to je očigledan faul.
- Nije Saša – staloženo će Beusan – Kad igrač drži loptu u ruci, jednostavno ni u kojem slučaju nema prekršaja.
- Kako? – začuđeno će Saša.
- Lijepo. Igrač uopće ne smije držati loptu u ruci. Zato nije bilo prekršaja kada ga je ovaj udario šakom u glavu. Odnosno prije se dogodilo sporno držanje lopte u ruci, a tek poslije udaranje u glavu – objasni Beusan sudačke naputke.
- Pa ide li tu kakav karton? – znatiželjno će Saša.
- Ne – kaže oko sokolovo – Ide bonton. Pa tek poslije karton. Jesi li upamtio? Bon-ton, kar-ton.
- O pa sad kad to znam, na prijenosima ću odvrnut ton – sretno će Saša – Jebote komentiram nogomet otkako je tata živ, a prvi put čujem da igrač ne smije igrati rukom.
- Sine – kaže Božo Sušec – Rukom se smije igrati u rukometu. Ruka – rukomet, noga – nogomet.
Čuvši ovu rečenicu od kolege Ozmec Jura napokon shvati zašto su vaterpolo pravila tako teška za naučit.
- Ruka – rukomet, noga – nogomet. A što bi bio vaterpolo? – zamišljeno će Jura – Vater-polo, polo-vater, ma ne znam, jebeš mi mater. Važno je da je on jedan od najtrofejnijih hrvatskih sportova.
Policija svake godine troši financijske i ljudske resurse kako bi provela akciju kojoj je cilj smanjiti mogućnost ozljeđivanja pirotehničkim sredstvima. Hrvatima Božić nije Božić bez pucnjave i bacanja bombi. No što je tu loše, odnosno protuzakonito? Apsolutna ništa. Zakonodavac je dao mogućnost legalne pucnjave i ispaljivanja granata kroz cijeli ...prosinac, a da ne bi bilo kolateralnih žrtvi provodi razne akcije. Bi li možda bilo sve to skupa puno jednostavnije da se zabrana prodavanja bojevih glava produži i na prosinac? Rekao bi moj prijatelj Kmezo: „Bi!“ Evo priče, rekli bi i na Novoj TV i na HRT-u nakon što je onaj reporter s mjesta događaja već 812. Put ispričao priču:
Bučna noć, ratna noć
Ponoć je, eksplodira sve
Samo policija s pendrekom bdi
'Divno' djetešce pred njima spi
Rajski od pendreka resi ga mir
Rajski resi ga mir
Bučna noć, ratna noć
Pjesma ta minobacačka
Miljem barutnim napunja zrak
Bajna eksplozija rasvjetljuje mrak
Raj pretvara u razrušen kraj
Raj pretvara u kraj
Bučna noć, ratna noć
Vojnici, amo svi
Pucat Isusu anđela poj
S petardom poklon prikazat mu svoj
Bengalku dat mu na dar
Advent – najrasprostranjeniji katolički sport. Ova igra igra se na način da igrač-katolik u vremenskom razdoblju unutar 4 tjedna mora protrčati kroz što više trgovina po šoping centrima. Pobjednik je onaj koji pod bor postavi najviše skupocjenih darova. Važno pravilo je i to da nije bitno plaćate li poklone gotovinom, karticom ili na 364 rate.
Badnjak – dan u prosincu u kojem se po statistici članovi obitelji najviše puta u godini pošalju u pičku materinu. Predmet svađe na Badnjak je bilo što: kićenje bora, pravljenje bakalara, odlazak na polnoćku... Ako vam badnjak kojim slučajem prođe u miru i veselju, odali ste se. Naime vi ste musliman, budist, hindus ili ateist.
Božićnica - sveti gral Božića, pojava važnija i od samog rođenja Spasitelja. Ne brinite se, nekima je Božić ipak draži. Onima što rade u privatnom sektoru i nikada je nisu vidjeli. Stoga neki od njih smatraju da ova sveta pojava uopće ne postoji. Državni službenici, njih nekoliko milijuna, samo se smiju na ovu konstataciju i to na njihov račun.
Bor- dio flore koji uz mahovinu najviše mrzi Božić. U florskoj povijesti vrijeme pred Božić ne zove se advent, nego borocid. Stradavaju svi, i to gore nego u slavonskom hrastokaustu – djedovi, majke, očevi, djeca borovi. Posljedica – na planetu Zemlji količina kisika se u vrijeme Božića spusti za 2,3%.
Bakalar – riba koja boluje od anoreksije. Poslije Badnjaka najveći uzrok svađa u katoličkoj obitelji. Naime, bakalar prije samog čina kuhanja danima ne izlazi iz kade što užasno nervira ženski dio populacije vaše obitelji. Ona bakalar smatra, em atakom na svoj privatni prostor, em glupakom koji danima boravi u vodi i kadi, a nikako da skine smrad sa sebe.
Bog – Otac Zemlje, čovjeka, mora, kiše, sunca, planine, vulkana... Za prosječnog katolika potpuno nevažan akter Božića, osim u ponekom slučaju. Recimo ako mu dijete prilikom (iz)gradnje Betlehema umjesto pokraj štalice postavi ovce u položaj snošaja, on će ga roditeljski upozoriti da „jebote bog jesi li ti normalan?“
Betlehem – umjetničko djelo patera familiasa kojeg izrađuje u popodnevnim satima Badnjaka. Još prošlo ljeto ženi je na kupanju rekao da uzme nekoliko povećih žala, jer ove godine ima ideju kako će unaprijediti pravljenje štalice. Poslije je našemu junaku inženjeru arhitekture zamisao pala u vodu, jer prokleta kamenja nisu htjela stajati jedan na drugom bez da padnu. Tako su mu, suprotno biblijskim zapisima, Isus, Marija i Josip ostali bez krova nad glavom.
Crkva – radno mjesto, točnije ured gospodina boga našega gdje ćete ga rijetko naći. Više je on terenski tip. Od oltara i euharistije, draže mu je more bistrije.
Čovjek- živo biće koje je u samom središtu slavljenja Božića. Kad se dobro naždere i naloče, osjeća se kao da se ponovo rodio.
Čudo – Mastercard kartica. Imate jednu litru vina i četiri ribice. Onda banu gosti i naravno da je to malo. Ali neka čudesa ne možete kupiti novcem, jer ga nemate. Za sve ostalo tu je Mastercard kartica. Odete je malo popeglati i stvorite više vina i ribe čak i od samog Isusa onomad na onoj svadbi u Kani Galilejskoj. Ali za razliku od mladenaca iz Kane, vi ćete to vratiti.
Don – crkveni mafijaš koji je od svog nadređenog odabran da nam na polnoćki objasni što se to točno dogodilo prije 2011. godina. Za vrijeme njegovog izlaganja vjernici obično imaju pametnija posla: zijevaju, gledaju tko je od susjeda došao na misu, misle da su mogli umjesto teletine peći janjetinu...
Evanđelje – highlights hepeninga u kojem nam crkveni mafijaš objašnjava što se to točno dogodilo prije 2011. Dok don popuje, onaj mali napredni Luko, od starog profesora Miroslava sin, vrti glavom: čuo je on negdje ili čitao da je Isus rođen nekoliko godine prije Krista. Sad mu ništa nije jasno.
Filmski božićni maraton - podsjetnik na činjenicu da koji smo mi kreteni što HRT-u plaćamo pretplatu.
Godina nova – pravi Božić. Nema pravljenja bora, nema bakalara, nema polnoćke. Samo pijačina i jedačina, a ujutro umjesto Grincha, bečki novogodišnji koncert i skijaški skokovi. Puno bolji lijek za mamurluk.
Herod – prva osoba u povijesti koja je smatrala da nije dobro prenapučiti planet Zemlju. Njegove proročanske zamisli žive čak i danas u 21. stoljeću. Koriste ih Kinezi, ali nešto suptilnije. Crkva smatra da i zapadna civilizacija rabi njegovu ostavštinu i to u obliku kondoma (oni manje napredni) i obliku pobačaja (oni jače napredni)
Isus - bog-čovjek čije rođenje igra sporednu ulogu u vrijeme Božića. Nikada se katoličkim redateljima nije uspio nametnuti kao glavni glumac. Prave role su oduvijek namijenjene vinu i purici.
Jaslice – mjesto gdje se Isus rodio. U spomen na taj događaj katolici danas spavaju na Perfeta Dreams i Hespo madracima koji su antibakterijski, a možete ih okretati na oba dvije strane zavisno od toga je li zima (Božić) ili ljeto (Uskrs).
Josip- prvi čovjek u povijesti koji se čudom čudio kada je vidio da je Marijin test za trudnoću pozitivan. Danas na svijetu Josip ima pregršt štovatelja, više i od samog njegovog sina. Oni se svi u svojim liturgijskim mislima pitaju kako li je to samo njihova žena zatrudnijela, a oni skoro da i nisu ušli.
Kolenda – sofisticirani proces kojim dubrovački prosjaci uzimaju lovu od svojih sugrađana.
Korporacija – tvrtka zbog koje se slavi rođenje Mesije. Čelnici korporacija jedini su pravi štovatelji dolaska na svijet čovjeka-boga – zvijezda je rođena – u obliku potrošačkih kupona.
Križ – zlatni simbol vrhunskog noćnog provoda. Obično se razapne u sredinu raskopčane košulje i metne na dlakava prsa. Najčešće ćete ga vidjeti u crkvama gdje se štuju Ceca, Seka Aleksić i ostale boginje pravog Hrvata katolika.
Liturgija - živa dosada koja traje oko uru vremena kada napokon i umre. Najjači je onaj dio kada don kaže da idemo u miru, a akustičnim crkvenim svodom se prolomi uzdah olakšanja: Bogu hvala.
Molitva – monolog siromašne osobe koja ima reperske sklonosti. Za razliku od nje, svi oni koji imaju bolje auto od Ford Focusa nikada nisu viđeni kako na koljenima izgovaraju riječi u smjeru gore.
Molitva u djece - monolog mališana čija je poanta dobivanje touchscreen mobitela.
Maslinska gora – izrazito značajno mjesto u životu pravog vjernika. Naime svjetski je poznato da otamo dolazi vrhunsko maslinovo ulje, a jebo ti božićnu salatu bez vrhunskog začina.
Mobitel novi - božićno otajstvo 21. stoljeća
Novi zavjet - napokon nema skakavaca, kuge, žaba, pomora prvorođenčadi, umiranja žita i žitnih proizvoda, bježanije iz Egipta, gorućih grmova, razdjeljivanja mora... Svijet je napokon bolje mjesto za život. Još da nema Nerona.
Nogomet – sport u kojem se najbolje vidi raskol unutar Crkve. Dok katolici na Štefanje nastavljaju s opijanjem, Englezi nabijaju loptu.
Ovca – preslik slike svoje koju hrvatski katolik-glasač postavlja u Betlehem nedaleko od krave i tovara.
Pjesma, božićna – tekst koji svaki pravi vjernik misli da zna pjevati. Ali u praksi ne zvuči baš tako. Kada se pjeva „To otajstvo čuj, čuj, i k jaslicam pristupljuj. Pristupljuj!“ genijalno zvuči kada se vrši rasčlamba glagola Pristupljuj, pa se katolici-antipjevači neartikulirano deru „Pljuj, Pljuj“. Možda im to fora zvuči.
Poncije Pilat – osoba koja boluje od opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Da je Pilat umjesto pranja ruku, imao neku drugu boljku, poput recimo pranja oklopa rimske legije, sveto pismo se najvjerojatnije ne bi ni ispunilo.
Polnoćka – dobrodošao predah od alkohola.
Purica - jelo koje više pojedinaca jede za Božić, iako nije potpuno jasno zašto. Ipak se kao slavi rođenje Isusovo, a ne ono Jadranke Kosor.
Pravoslavci - lijeni katolici koji kasne s proslavom Božića.
Repatica – meteorološka pojava koja nikad prije Kristova rođenja i nikad poslije nije zabilježena kako na Bliskom istoku, tako i na svijetu. Međutim, krajem prošlog i početkom ovog stoljeća nešto slično je zaista viđeno u Izraelu i okolnim zemljama. Kasnije se ispostavilo da nije riječ o zvijezdi repatici, nego američkim projektilima Tomahawk.
SMS, a može i e-mail jer je jeftiniji – binarni zapis kojim se preko kurca čestitava Božić svim (ne)prijateljima i poznanicima. Odašilje se preko lansirne rampe Send to all. A tko je točno to 'all', vlasnik SMS-a baš i ne zna.
Sotona - nepozvani božićni gost. Kasnije se imenica sotona u hrvatskom narodu zamijenila imenicom punica.
Stari zavjet - prvi film katastrofe koji je u europskim kinima igrao sve do francuske revolucije.
Šoping – stara hebrejska riječ koja označava rođenje Sina Božjeg.
Štefanje- iskrcavanje umornih božićnih ratnika na stanove osoba koje se nazivaju Stjepan, Stjepo i slično, te nastavljanje trovanja tijela, ovoga puta na tuđi račun.
Tri sveta kralja - reklamna kampanja UEFA-ine Lige prvaka kojom se propagira Stop rasizmu i Da mirisu, zlatu i tamjanima.
Tiha noć- policijska akcija kojom se želi spriječiti bacanje bombi i granata tijekom i oko Božića. Svake godine neslavno propadne.
Uskrs – najveći katolički blagdan. Doduše kada čovjek realno gleda ni po čemu se ne može mjeriti sa blagdanom Božića. Em kreten jedan uvijek pada u nedjelju, pa nema slobodnih dana, em tad počinje već laganini ljeto, pa ljude zaboli za blagdane. Zbog svojega tajminga usred crne zime, Božić je postao meta korporacija i zato je danas takav kakav jest - nikakav. Blaženi komunizam, tada se na poslu slavilo rođenje Krista, a ne novog softvera.
Vijest radosna – hrvatski pravoslavci moraju raditi za svoj Božić, he, he!
Zet – glavni krivac neuspjele proslave Božića prema zamislima glavnog ženskog organizatora.
Židovi – glavni negativci Božića. Možete ih prepoznati svuda oko sebe. U liku mesara koji vam je prodao žilavo meso, u liku dilera što vas je zajebao prodavši vam izmiksani koakin, u liku žene koja vam brani da popijete dvocifreni broj bilo čega...
U tijeku je prava epska bitka. S jedne strane su pozitivci Rupert Murdoch, Hollywood, Disney i najveće diskografske kuće (jel' da da ne možete vjerovati da su oni pozitivci), a s druge strane su negativci najveće informatičke tvrtke predvođene Googleom (jel' da da možete vjerovati da su ovi negativci). Rat se naravno vodi oko interneta, tojest oko autorskih prava. Murdochovci napokon hoće stati na kraj krađi autorskoj sadržaja, dok Google neće ni da čuje za takav oblik privatnog vlasništva. Stoga je meni kao neutralnom čovjeku u ovoj priči napamet pala jedna strašna ideja: otići ću do sjedišta Google i reći im da je to moja tvrtka i da mi odmah prepišu sve njihove dionice. Neće se oni čuditi na moj zahtjev, ioanko im je svejedno tko je vlasnik nečega. Vama potšovani čitatelji preporučam da uzmete YouTube, Facebook ili nešto treće.
Blaženi Srednji vijek
Blaženi Srednji vijek. Znam, znam da sam vam dojadio s konstantnim spominjanjem raznih besmislenih istraživanja, ali opet moram. Pazite dva najnovija istraživanja iz područja vježbanja. Vi mislite da je fizički napor i vježbanje korisno za zdravlje. No neki znanstvenici tako ne misle. Oni su došli do 'rezultata' koji kazuju da se često vježbanje vrlo nepogodno odražava na srce, kao i da trčanje nema nikakvih učinaka na naše zdravlje. Dapače, ne samo da nema, već i šteti. Zglobovi pate, a čovjek uopće ne mršavi, jer se tijelo zbog napora odupire trošenju masti. Zaključak: najzdravije se kao svinja izvaliti na kauč, uzeti gajbu pive i tonu čipsa, sa strane malo grickati čvarke, a ako mislite da ni to nije dovoljno dobro za vaše zdravlje možete piti čistu svinjsku mast ili se obratiti svom liječniku ili ljekarniku koji će vam preporučiti kakav dodatni kolesterol po promotivnoj cijeni od 1000 kuna. Garant ćete doživjeti stotu. Blaženi Srednji vijek kad nije bilo znanosti i znanstvenika.
Humanitarna akcija UBICEF-a na Kosovu
Boris Tadić poludio je na EU, jer Srbiji nisu dodijelili status zemlje kandidatkinje. Zato sam im ja to dodijelio u statusu na mojoj Facebook stranici. Šalu na stranu, Tadić je ljutitjer smatra da su u Bruxellesu glupaci koji ništa ne razumiju, a to neznanje, kao uostalom i svako neznanje proilazi iz ispodmjerne doze čitanja knjiga. Tako srpski predsjednik objašnjava da kultni roman klasika Nemanje Kusturice radnog naslova Kosovski krug sve redom, nije knjiga o genocidu već o dodijeli humanitarne pomoći južnom dijelu Srbije, a da EU dužnosnici to nisu shvatili, jer nemaju kulturu čitanja. U knjizi se točno navodi na koji način UBICEF dijeli pomoć najmlađoj europskoj zemlji: iskopa jamu i u nju ubaci prpucanog Kosovara izgovarajući svete riječi: Stari više nećeš biti gladan!
Putin puti oko izbora
Rusi su napokon otkrili da na njihovim izborima glasaju automati. Vlado Putin ubaci u aparat kovanicu od 50 kopejki, a ona zaokruži Jedinstvenu Rusiju petstotinjak puta. I tako u svih devet vremenskih zona u kojima se glasovalo. Putko bi dobio još više glasova da nedavno nisu ukinute dvije vremenske zone. Što, pitate se kakve veze imaju vremenske zone s glasanjem? Nikakve, isto kao što ni rusko glasovanje nema nikakve veze s izborima. Demokratičnije je na vlast došao Staljin nego Putin. Tome u prilog ide i činjenica da su mu Kinezi dali njihovu inačicu Nobelove nagrade za mir.
Ameri su izmišljeni narod
Newt Gingrich, jedan od favorita u utrci za republikanskog kandidata za predsjednika SAD-a, u intervjuu za kabelsku tv postaju Jewish Channel izjavio je kako su Palestinci izmišljeni narod te da žele uništiti Izrael. Za razliku od njih Amerikanci su zato pravi narod. Samo ne znamo je li potiču od Engleza, Iraca, Škota, Talijana, Hrvata, Kineza, Španjolaca, Japanaca, crnaca, latinoamerikanaca... Jedini prave Amerikance, isti su ti 'Amerikanci' istrijebili i poslali u rezervate. Ali stvari se mijenjaju, kao što bi rekao Gundulić, Ko bi gori, sad je doli: uskoro bi Kina mogla poslati Amerikance u rezervat. Prema američkom pravu to nije ništa strašno, čak je i normalno, jer su oni sami izmišljeni narod.
Kultura straha
Više od 10.000 Latvijaca povuklo je svoje depozite (oko 100 milijuna kuna) iz švedske banke Swedbank, nakon što se Twitterom proširila informacija da banka ima problema s likvidnošću. Eto što je nama naša borba dala: ljudi danas žive u takvoj kulturi straha da se boje vlastite pjene za brijanje. Vrhunac tog straha upravo se krije na internetu. Pošto čovječanstvo više ništa ne vjeruje medijima, a ljudi su takvi da moraju biti naivni, sada vjeruju običnim ljudima. Pa ih tako nešto zaboli, odmah odu na forum i za nekoliko minuta uvjere se da neće dočekati sutrašnji dan. Da skrenu te loše misli, brzo se prebace na nečji blog, kad tamo, propadaju banke. Potom odu u paničnom strahu na Facebook, kad tamo svečana najava početka Trećeg svjetskog rata. Na samom kraju iscrpnog puta uhvate se i Twittera kad tamo korisnik pod imenom (Osice) Maje kaže da je došlo do pomicanja datuma smaka svijeta s 21. 12. 2012. na današnji dan.
Todore, što je to besmisao?
Todore, što je to besmisao? Pouđi sa mnom! – odgovi mu tata. Odu tako Todor i Fedor do najbliže televizije i upale vijesti: Barack Obama dočekao je u Sjevernoj Karolini grupu vojnika koji su se vratili iz Iraka te simbolično označio kraj rata u toj zemlji. Predsjednik je zahvalio vojnicima i izjavio kako iza sebe ostavljaju nezavisni i stabilni Irak. U ratu je stradalo oko 4500 američkih vojnika, više od 100 tisuća Iračana (neke procjene idu i do 600 tisuća), a rat je koštao oko bilijun dolara. U Iraku je ostalo još samo 5 tisuća vojnika.
Osoba godine je Prosvjednik
Časopis Time osobom tekuće godine proglasio je lik i djelo Prosvjednika. Na taj je način odao počast Arapima, Atenjanima, wall streetašima..., ali i Hrvatima. Šteta što Karamarko neće uručiti ovu nagradu na svečanoj ceremeniji - a pogađate gdje bi se ona odvila - na Markovu trgu. Nadamo se da će prosvjednici sljedeće godine opravdati ovu laskavu titulu ida će policija još više nabiti prekovremenih sati. Međutim, sve ide tome u prilog da bi dogodine 'ružni' Prosvjednik mogao postati 'lijepi' Vojnik.
piše: Maro Marušić, izvor: tiskano izdanje Objektiva
Hrvatska je potpisala ugovor o pristupanju u EU. Tamo bismo trebali biti 1. srpnja 2013. Nastranu sad što možda Unije tada ne bude, meni je od budućnosti u ovom slučaju puno zanimljivija prošlost, točnije Vladimir Drobnjak. Znate li vi tko je taj Drobnjak? Ne ne, nije riječ o crnogorskom košarkašu, već o glavnom hrvatskom pregovaraču s EU. S Europom pregovaramo ni manje, ni više nego 10 godina, a vi ne znate glavnog aktera. Kako biste ga i znali kad on u tih deset godina nije dao skoro nijedan intervju, nijednu dužu izjavu, nijedno priopćenje što je to zaboga on pregovarao s tim Europljanima. Iz vlastitog iskustva vam mogu reći da je lakše uzeti izjavu od Dražena Petrovića, nego Drobnjaka. Jadni ti smo kad napokon doznamo o čemu je ovaj sve te godine govorio.
Ustaša Maleš u akciji: Evo zore, evo eurića za Djedovića i Širića
Nogometni pljačkaroši Željko Širić i Stjepan Dedović godinama su namještali utakmice sve dok nisu naletjeli na jačeg. Riječ je naravno o ustaškoj vojskovođi na privremenom radu u predsjedništvu Hajduka – Hrvoju Malešu. Mladi je predsjednik Hajduka skupa s povijesnom braćom uskocima, zaskočio nogometne funkcionere u akciju zvanoj: Evo zore, evo eurića za Dedovića i Širića. Ako se na sudu dokaže da su ovi likovi zaista uzimali mito, sljedeći meč za koji će odrediti suce bit će onaj između Zatvorskog nogometnog kluba Remetinec protiv Radničkog kluba Gradiška stara koja, by the way, u obrani igra bez ijednog mesara. Do dana današnjeg dobili su svega dva žuta kartona, ali dolaskom Širića u Remetinec očekuje se da bi se to vrlo brzo moglo promijeniti.
Zakon o pušenju Hrvata
Da vas neki stranac kojim slučajem pita da mu kažedvije, tri o Hrvatskoj, najlakše biste mu je objasnili preko Milinovićevog Zakona o pušenju. Busao se Darko u nabildana prsa donošenjem tog Zakona, htio spasiti Hrvate prerane smrti, a danas u Zagrebu i njegovoj okolici (čitaj ostatku Hrvatske) ne postoji nijedan kafić u kojem je pušenje zabranjeno. Taj se zakon ima biti donio samo da se uništi još pokoje stablo, jer nažalost po nas Hrvate i floru, zakoni su samo da se papiri ispunjavaju. Sada se oni ugostitelji koji su ugradi ventilaciju io za to platili desetke tisuća kuna smatraju budalama. U međuvremenu i sam predlagatelj ovog zakona je dobro popušio.
Samo se glupi Bad Blue Boy dvaput spotakne o isti kamen
Ugledni liječnici su složni u tvrdnji da je alkohol opasniji od speeda i marihuane. Krajnje je vrijeme da to netko kaže Tomislavu Židku. Čovjek u svojoj kolumni piše kako Mamić planira dovesti na mjesto trenera Dinama Roberta Prosinečkog i platiti mu čak milijun eura po sezoni, jer na taj način hoće vratiti povjerenje navijača u svetinju. Zaista bi čovjek koji je igrao u Zvezdi i koji trenira Zvezdu vratio povjerenje navijača. Navijači su mu igranje oprostili, ali treniranje nikad neće. Znate onu indijansku poslovicu: Samo se glupi Čejen, dvaput spotakne o isti kamen. Više bi BBB-i volili da ih trenira Ceca Ražnjatović, nego Veliki Crveno-Beli, pardon Žuti.
Bez komentara
Prema službenim podacima, 90 zavoda, agencija, centara i fondova troši godišnje oko 4,5 milijardi kuna ili oko 1,2 milijuna kuna dnevno. Istovremeno, mnogi se žale da imaju premalo zaposlenika. No postavlje se logično pitanje, čemu, primjerice, i zavod i fond i agencija za zaštitu prirode, koje zapošljavaju 265 ljudi? Što na ovo reći nego citirati Moniku Seleš kada bi je pitali za komentar rata u Jugoslaviji: No comment!
Hrvatska nažalost nema Odiseja da ubije Kiklopa
Amo se vratiti u srednju školu i malo ponoviti logiku:
Andrea Zlatar za svoj književni rad koji traje desetljećima nikad nije dobila nijednu nagradu sve do danas kada je dobila jednooko priznanje zvano Kiklop.
Andrea Zalatar za svoj politički rad koji traje desetljećima nikad nije dobila nijednu jaču fotelju sve do danas kada će najvjerojatnije postati ministrica kulture.
Ne kažem da su nagrade dokaz književne virtuoznosti, jer kod nas mnoga takva priznanja dobivaju razni kvazi pisci i klasici, ali zanimljivo je da je ova SDP-ovka jednooku nagradu dobila upravo u trenutku kada postaje prva osoba kulturne scene.
Konkluzija...............................................................................
Kiklop je beznačajna nagrada koja služi licemjernoj književnoj mafiji da u datom trenutku poliže dupe kome treba.
Kako je Mamić postao grlica
Ludio je i pičkarao Zdravko Mamić u svom stilu svakakve nebuloze, a onda su banuli BBB-i. Nije ostala ni sjena onoga lika što viče 'Nećeš, razbojniče' i 'Dabogda bio proklet Božić'. Usrao se izvršni predsjednik k'o grlica, iako mu Dinamovi navijači nisu napravili ništa, već mu samo kulturno objasnili da je netransparentno nabavio stolice za Maksimir i da mulja prilikom prodaje igrača. Onda su otišli, a usrani Mamić je promijenio pelene, pa opet postao jak. Reče da su oni huligani koji napadaju u čoporu i da bi on njih sve potaracao jedan na jedan, jer da je za njih Joe Fraizer. Kad je već tako, Zdravko Fraizeru, ja te pozivam da dođeš u moju redakciju (svakim radnim danom, a često i nedjeljom i praznikom), pa da se pobijemo jedan na jedan (ima mjesta, taman veličina ringa!), te da ti slomijem tu njušku kako se javnost više ne bi trovala riječima koje izlaze iz tog oralnog podzemlja. Poštovani čitatelji, sigurno se pitate koji mi je i kakav sam ja to pobogu novinar kad na ovakav način pišem za medije? Nije mi apsolutno ništa. S Mamićem se može razgovarati jedino šakom u glavu s obzirom da mi ne živimo u pravnoj državi gdje institucije rade svoj posao, jer da je tako Hrvati bi nedjeljom mogli u miru poći na misu, pa potom pogledati nogometnu utakmicu i pri kraju popodneva odvesti djecu u maksimirski ZOO gdje bi im pokazali Mamića iza rešetaka.
Sa koliko će kunića Djed Mrazovi iz privatnog sektora ove godine darivati državne službenike
70 tisuća zaposlenih u zdravstvu dobit će puni iznos božićnice od 1250 kuna. Istovremeno, ostalima je najavljena isplata samo polovice iznosa božićnice, 675 kuna.Kada sam pročitao ovu vijest, prvo sam morao otići guglati što znači riječ božićnica. Onda sam vidio da je to kao neki dodatak na plaću koji se isplaćuje u vrijeme Božića. Iznenadio sam se, jer ja uostalom kao i mnogi Hrvati nikad u životu nisam dobio taj dodatak. Kad sam pitao mamicu zašto, rekla mi je da sine zato jer si uvijek radio u privatnim tvrtkama. Onda sam ja pitao mamu jesam li ja onda neka vrsta Djed Mraza kada se od mojih doprinosa isplaćuju božićnice dok ih ja sam nemam. Da sine, ti si Djed Mraz samo bez (pune šake) brade!
Radno vrijeme u pilu
Stalno se dičimo da pripadamo Europi, a prava istina je da smo svjetslosnim godinama od nje daleko bez obzira što i ona danas broji crne dane. To najbolje znaju strane tvrtke koje se prilagode na hrvatsku zbilju u jako malo vremena i nitko ih ne pita zašto se ponašaju drugačije nego kod kuće. Uzmimo samo kao primjer skraćeno radno vrijeme. Taj pojam u Hrvatskoj ne postoji dok je na Zapadu raširen kao kuga u 14. stoljeću. To bi skraćeno radno vrijeme imalo višestruke pozitivne učinke na ekonomiju u Hrvatskoj: povećalo bi zaposlenost, majke bi mogle i raditi i odgajati djecu, građani s manjim primanjima mogli bi dodatno zaraditi... Još je nevjerojatnije što bi i nekim poslodavcima odgovaralo da imaju pokojeg zaposlenika na pola radnog vremena, ali naposljetku takvih poslova u Hrvatskoj nema, pa nema. I nitko ne postavlja pitanje zašto.
Jogurt revolucija Ivana Tante
Jedno jutro sam došao na posao i internet nije radio. Dok sam čekao informatičara da ga vrati u pogon, prevrtao sam se po redakciji i ugledao neke stare časopise među kojima i Made In iz veljače prošle godine. Stao sam ga malo čitati i naletio na kolumnu Ivana Tante, uvaženog stručnjaka za komunikaciju, koji je pisao, a o čemu će drugo, nego Jadranki Kosor. Ali s pozitivnog stajališta. Nahvalio je Tanta njene komunikacijske sposobnosti (uključujući naravno i broševe) i zaključio da je to zato jer je radila na radiju. Ali nije samo stao na tom segmentu, već provlači tezu da Jadranka nije samo jaka na riječima, nego na djelima. Na kraju je uspoređuje s Thatchericom. Uvaženog stručnjaka Tantu je ponijela činjenica da je Kosor na početku svojega mandata uhvatila dvije girice u borbi protiv korupcije. Baš me zanima što bi danas rekao o svojoj kolumni. Eto koliko su medije koje čitate pokvarljiva roba. Ne mogu se nositi ni s jogurtom.
Andro blokirao Vlahušićev mozak
Ovo šta je u dvadeset peta minuta napravio Fadilj Vokri je za prepričavanje – javio bi se tijekom prijenosa utakmica jugoslavenske nogometne lige radijski dopisnik iz Prištine ne obrazlagajući što se to točno dogodilo. Povijest se ponovila, ali mi ćemo mrvicu obrazložiti što se točno dogodilo jer ovo što je ovih dana napravio dubrovački gtradonačelnik Andro Vlahušić zaista je za prepričavanje. Naime dotični je blokirao rad Opće bolnice Dubrovnik jer Vodovodu duguje nekoliko milijuna kuna. No to nije jedini njen dug, a svi oni su nastali u doba dok je Vlahušić bio ravnatelj bolnice. Znači da je čovjek blokirao samog sebe. Postavlja se pitanje: je li on možda podvojena ličnost, nekakav dubrovački dr. Andrew and Mister Vlyde? Bilo kako bilo, jadni Dubrovčani nastavljaju trpiti ispade svog gradonačelnika koji je, što je hrvatskoj javnosti malo poznato, puno egzotičniji vladar čak i od Željka Keruma.
Traži se Butković! Nagrada – litra Ribara
Od 1. siječnja 2012. građani će svoje pritužbe na rad novinara i medija moći slati na adresu novoosnovanog Hrvatskog vijeća za medije. Ono će pratiti i sankcionirati kršenja profesionalne, novinarske etike. Predsjednica vijeća je Sanja Mikleušević-Pavić, a u HVM-u će zajedno raditi HND i predstavnici nakladnika i poslodavaca. Lijepo na papiru, ali vidjet ćemo kako će raditi u praksi. Jer u praksi bi to značilo da se treba zabraniti rad Davoru Butkoviću (i mnogim drugim sličnima) ili barem kazniti ga da svaki dan umjesto barrique vina s dugim, punim, hrastovskim okusom, mora popiti litru Ribara ili Fešte s dugim, punim okusom kloji ostaje u ustima nakon što se dobro ispovraćate.
Čačića bi iznervirao i Lao Tse
Gužva na Markovom trgu. Sastavlja se nova vlada, sabor, u zgrade - šapne jedan HDZ-ovac kolegi na odlasku – ulazi novi gabor. Tu su i sportaši, biznismeni, glumci... Svi oni žele biti tu, okoristiti se. Samo je jedan uljez. Eno ga tamo dole, kako se ono zove – Lao Tse – sjedi prekriženih nogu i duboko diše. Miran je kao more ostavljeno od vjetra. Na glavi mu istetovirano nekakvo kinesko slovo, čini se da je to znak za onaj njegov taoizam, nekakav put, autocesta, što već. Ugleda ga sad i Radimir Čačić, ne sviđa mu se što se Lao Tse s tim putevima i autocestama upetljava u njegov resor, približi mu se da ga bolje vidi, a kad tamo na majici mu piše „Djelovati nedjelovanjem“. Jesi ti to mene došao zajebavati – vikne i udari ga nervozni Ratko i doda - Dat ću ti ja nedjelovanje, starče lijeni!
Kerum je idealna osoba za tu funkciju
Gubitnici na izborima danima se svađaju oko uskakanja u fotelje koje su u Saboru namijenjene oporbenim strankama. Ja bih im, ako dopuste, predložio jednu križaljku. Naime kako predsjednik saborskog povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa ne može biti iz vladajuće stranke, mislim da je idealan kandidat za to mjesto Željko Kerum. Čovjek je iz oporbe, a problematiku sukoba interesa ima u malom prstu.Isto tako zanimljivo je da oporbi pripada i Nacionalno vijeće za praćenje provedbe Strategije o suzbijanju korupcije. To bi mogao voditi Ivan Jarnjak.
Zlatko Sudac – don šarlatan ili svetac sa stigmama
Nije jasno zašto hrvatskim medijima, od svih silnih sranja koja se događaju u našoj domaji, upada u prostor velečasni Zlatko Sudac. Sada su ga napali da ima telefonsku liniju gdje širi duhovnost i to naplaćuje. Uopće neću ulaziti u polemike je li Sudac don šarlatan ili svetac sa stigmama, ali činjenica je da su mnogi ljudi koje ja poznam zaista našli utjehu u njegovim riječima i seminarima. Valjda je to jedino bitno. Pa neka ih onda čovjek i naplaćuje iako nije baš kršćanski. Da ne naplaćuje kako bi stigao obraditi sve one kojima je potrebna pomoć. Nije bitno ima li ičega u liku i djelu velečasnog, nego kako on djeluje na svoje sljedbenike. Mediji to jednostavno neće i ne žele shvatiti.
piše: Maro Marušić, izvor: tiskano izdanje Objektiva
Čak ni pederi nisu prepoznali izborni program HSS-a
Marijana se Petir okreće oko svoje osi u izbornom stožeru HSS-a i pogledom traži utjehu. Vidi to Bajs, koji je inače čovjek veri najs, pa joj priskoči nadohvat suza u ovom teškom trenutku. „Bajo, što se ovo dogodilo, je li one Maje predviđaju za ovaj prosinac smak svijeta?“ „Ne Mare nema to veze s Majama, glasači su nas kaznili jer smo foteljaška stoka. Zabolio nas je za njih i more i šume i polja i ZERP i sve“. „Ma Bajo ne mogu vjerovati“ – udre u plač plavokosi anđeo racionalne smrti – „čak ni pederi nisu prepoznali naš izborni program!“ A svi znamo koliko Marijana Petir obožava kad se dvije djevojke i(li) dva muškarca ljube.
Izborni sustav treba mijenjati
Svi se slažu da izborni sustav Hrvatske treba unaprijediti. To je vrlo jednostavan zadatak. Prvo treba ukinuti pravo glasa Lici i Dalmaciji, odnosno 9. i 10. Izbornoj jedinici. Dvadeset godina se puštalo te Homo Kalmetuse da kroje sudbinu ostatku zemlje, a nakon što su prošla dva desetljeća, dokazano je da oni nemaju dovoljno sivih kapaciteta za sudjelovanje na izborima pogotovo oni koji ne žive u gradovima. Zato taj dio Hrvatske demokratski treba unazaditi, isto kao što onoj trojici što su glasovali u dijaspori treba ukinuti to pravo. Nadalje, po svim hrvatskim selima treba uvesti test koji mještani a priori moraju položiti kako bi pristupili glasanju (ili uvesti da nihov glas iznosti 0,11% od jednog glasa, slično kako se boduju strijelci u nogometnim ligama Europe. Gol napadača iz Španjolske ne vrijedi kao gol onoga iz Hrvatske). On bi recimo ličio na testove kakve su morali prolaziti američki crnci kada su dobili pravo glasa. Citirajte 2. stavak 15. amandmana Ustava ili nešto slično. Osim tih stavki treba ispitati i mentalno stanje Slavonaca: glasaju li oni u uračunljivom ili u neuračunljivom stanju za ratnog zločinca čija je stranka u posljednjih nekoliko godina manje dala Slavoniji nego Davor Šuker napojnice konobarima.
Tko je pobjednik hrvatskih parlamentarnih izbora?
Apsolutni pobjednik posljednjih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj je – HDZ, iako DIP tvrdi drugačije. Zašto? Pa vrlo jednostavno. Ti su momci i djevojke, iako su uništili sve živo i neživo u Hrvatskoj, osvojili brojkom i slovima čak četrdeset i sedam(47) mandata što u prijevodu znači da su stotine tisuća ljudi (možda ovo nije prava riječ) glasali za stranku protiv koje se vodi kazneni postupak. To je isto kao da su Hrvati na prvim svojim samostalnim izborima glasali za Miloševića – ali ne Ivana Domagoja, nego Slobodana. Ili da su Nijemci 45. glasali za Hitlera. Ili Rumunji 89. za Causescua. Slobo, Hićo i Causescu dobili su na tim izborima puno manje glasova, ali zato puno više linča nego HDZ na ovim našim. Zato je jedini i istinski pobjednik ovih izbora upravo Hrvatska Demokratska Zajebnica.
5 stvari koje smo naučili na ovim izborima
-HSLS-ov izborni program je dokazao da Hrvati vole laži i lažna obećanja. Zato Darinko Kosor treba dati ostavku. Takvima nije mjesto u politici.
-HSP-ov izborni program je dokazao da Hrvati ne vole Srbe i Srpska obećanja. Zato Danijel Srb treba dati ostavku. Takvima nije mjesto u politici.
-Izborni program Laburista (koji uopće ne postoji) je dokazao da Hrvati vole prazne priče i da mrze knjige. Zato Dragutin Lesar treba biti doživotni premijer. Takvima je mjesto u politici.
-Izborni program don Ivana Grubišića je dokazao da Hrvati vole moliti Oče naš i Krunicu. Zato Ivo treba biti doživotni kardinal. Takvima je mjesto kako na nebu tako i na Kaptolu.
-Ono što smo gledali u skijanju, sada ćemo gledati u Saboru, ali u potpunom antipod izdanju. Dolaze Braco i Seka. Svi ste vi mislili da veći apsurd od prošlog saziva ne može postojati, ali prevarili ste se. Pričekajte Nevenku i Željka da se jave za govornicu.
Za koga je glasao Ivo Sanader
Pangea je ekskluzivno doznala za koga je glasao Ivo Sanader. Kasno popodne u nedjelju hakirali smo mozak bivšeg premijera i sa servera pokupili vrijedan podatak. Nećete vjerovati, ali doktor Ivo je glasao za Ljuba Jurčića. Puno je razmišljao koga li će zaokružiti – padale su mu napamet i sulude ideje poput davanja glasa HDSSB-u – ali na kraju se odlučio za Ekonomsku inicijativu. Sa smješkom na licu i sjetom u mislima prisjećao se Sanader kako mu je ekonomska inicijativa Ljuba Jurčića na prošlim izborima donijela pobjedu. Taj Ljubo fakat, prisjećao se Sanader, nit' smrdi, nit' miriše, a ima pojma o ekonomiji kao njegova bivša sluškinja u Vladi. E koja su to vremena bila, rekao je Sanader sebi u bradu, zaokružujući marginalca. Žutokljunac Milanović sam krenuo na izbore, a smiješni Ljubo trebao biti premijer. „Baš dobra vremena!“
Predizborna magla
Bez obzira na novi zakon o financiranju predizbornih kampanja, opet se više potrošilo od onoga što je propisano. Pustimo sad to, jer mi je napamet pala jedna strašna PR kampanja i to za Kukuriku koaliciju. Ja da sam postavljen na čelno mjesto kreiranja PR kukuriku strategije, odustao bih od kampanje, jer se odavno znalo tko je pobjednik. Kada bi me pitali zašto, odgovorio bih da će se milijuni umjesto na letke dati u humanitarne svrhe, može čak i u zakladu Billa i Melinde Gates. Da su to napravili ispali bi pravi frajeri. Ovako građani moraju gledati kako se milijuni bacaju u nekakve glupe parole, a PR stratezi koji su sve samo ne krativni, trljaju bradu prodavajući maglu i to u vrijeme kada jedino tu vremensku nepogodu proizvozimo u količinama koje bi mogli izvoziti na mjesta gdje magle nije bilo nikada u povijesti.
Milijun ljudi u gradskoj upravi Šangaja
Hrvatska ima stanovnika kao prosječno kinesko predgrađe. Ali razliku od šangajskog Sun Tzina ima nekoliko deseteka tisuća funkcionera. Sve sami načelnici, župani, ravnatelji, gradonačelnici, državni tajnici, pomoćnici ovi, pomoćnici oni. I onda Kukuriku koalicija kaže da neće smanjivati broj zaposlenih u javnom sektoru. Ma Hrvatskoj je dovoljan najobićniji gradonačelnik i njegov zamjenik u slučaju da ovaj ima gripu. Nitko više. Kakvi premijeri, ministri. Šangaj ima 20 milijuna stanovnika, a Hrvatska manje od 4 i pol i 250 tisuća državnig službenika. Ravnajući se tom logikom, gradska služba Šangaja trebalo bi brojiti više od milijun ljudi.
Antikroatizam
Madridska Marca je poslije pobjede Reala nad Dinamom objavila sliku Kelave i naslov Ratatatatata. Neviđeni antikroatizam, još od doba Domovinskog rata. Da je kojim slučajem Marca na ovaj način proslavila pobjedu Reala nad Maccabijem iz Tel Aviva, zasigurno bi joj prisjelo. Dobili bi sudsku tužbu i morali bi platiti milijunski iznos zbog kršenja ljudskih prava.
Znaš li ti tko je moj tata?
Bivši pripadnici karlovačke Mladeži HDZ-a , nekadašnji predsjednik Danijel Trupković i njegov kompanjon Željko Goršić, sin istoimenog tajnika u MORH-u, na Općinskom sudu u Karlovcu nepravomoćno su proglašeni krivima za razbijanje inventara u noćnom klubu The River Pub prije točno tri godine. Tatin sin Goršić plakao je na izricanju presude držeći mamicu za ručicu. Mamice, je li tako da će ih moj tata zbog ovoga sve prebiti uključujući i ovu kuju sutkinju. A mamica je tužna srca odgovorila: Sinčiću moj, moraš polako odrasti, tvoj je tata sada izgubio moć i više ti ne može pomoći. „Znači li to mamice da neću smjeti razbijati kafiće kada odem vani“. Da – odgovori stara Gorščić i još jače stisne sinovu ruku.
Petrač opet kreće s reketom, teniskim reketom
Hrvoje Petrač izašao je iz zatvora zbog ultra dobrog vladanja kakvo nije viđeno otkako je Šeks bio mali, zbog čega mu je mama i dala ime Vlado.I odmah rekao da kreće s biznisom, jer su Hrvatskoj investicije potrebne kao malom Vladi majčino mlijeko. Razgovarao malo sa sinom Novicom, pa došli do zaključka da će najbolje pomoći Hrvatskoj ako se budu bavili, a čime se drugim oni mogu baviti nego – reketom. Ali ovoga puta teniskim. Evo priče rekli bi na HRT-u nakon što je onaj reporter s mjesta događaja sve već 31 put ispričao. Naravno da su ovu foru ukrali s Nove TV:
Novice, ne može se ovako više
u sport se uložit mora
i ti si sine od brige pun bora
ispočetka ćemo krenut tiše
Dati najbolji reket najboljem igraču
investirat tamo gdje najviše treba
mali reket onomu što je beba
dok ne vidimo talente da mu skaču
A onda kada bude prvi
svaki dan ga štitit dalje
i bodriti ga Bravo kralje
sada sve ostale smrvi
A Hrvoje ti čuva leđa
kao kamen da ne padne međa
Sjeti se nogometu da si iz praha nastao i da ćeš se u prah pretvoriti
Bruno Kovačević postao je prvi čovjek HRT-a. Juuuuuuuupiiiiiiiiiiiii, neće ga više biti. Zašto? Pa Zato jer Bruno što god dotakne pretvori u prah i pepeo. Isto kao onaj kralj u zlato. Pazite samo što je napravio od sportskog programa. Izgubio je hrvatski nogomet (doduše to nikom ni ne treba), pa je izgubio i pola Lige prvaka, pa Ligu prvaka u košarci, pa radost loptanja pod domaćim koševima, pa Formulu 1, pa cijeli tenis osim Umaga i Zagreba, pa Svjetsko prvenstvo u atletici i sve važne mitinge, pa prijenos talijanske i španjolske lige, pa skijaške skokove, pa odbojku, pa sve komentatore koji barem mrvicu valjaju (vidi Željko Vela), a o 'malim' sportovima poput veslanja, stolnog tenisa, gimnastike i sl. da ne govorimo. Ostavio je samo skijanje koje nikoga osim njega ne interesira. A ni njega neće interesirati kada Ivica prestane skijati. Čovjek je rasturio sportski program HTV-a, a mi mu zauzvrat plaćamo preplatu. Njegovi zaposlenici znaju njegov moto: Sjeti se nogometu da si iz praha nastao i da ćeš se u prah pretvoriti.
Euro Jurčić
Genijalni Ljubo Jurčić izjavio je kako bi Hrvatska mogla profitirati ako euro propadne. Samo nije pojasnio kako. Možda nije mislio na novac nego na Europsko prvenstvo u nogometu, tko će ti ga znati? Ako EURO propadne to automatski znači da Hrvatska neće morati igrati kvalifikacije i brukati se u njima. Samo što je u tom slučaju s Mundijalom? Puni nestrpljenja čekamo koju će sljedeću nebulozu izvaliti hercegovački sin.
Rakarova borba s vjetrenjačama
Bloger Marko Rakar udrugom Vjetrenjača sastavio je bazu podataka u kojoj su popisani detalji javne nabave, a iz koje se vidi koja je tvrtka dobila koliko novca od ministarstava i za što (nabava.vjetrenjača.com). Kao baza korištene su Narodne novine, Trgovački sud, Državni zavod za statistiku, Fina i ostali poslovni registri u Hrvatskoj. Riječ je o 58.000 ugovora iz zadnje dvije godine, što je oko 80 milijardi kuna javnih nabava. Svaka čast Rakaru na trudu, samo teško će ovo nešto promijeniti u pogledu javne nabave. Vjerojatno je i bloger toga svjestan pa je stranicu i nazvao vjetrenjača. Zna dobro kako ta borba završava.
Vojnici Juga: Zagreb će pasti do Božića!
Godina je 2011. Vojnici Juga skupljeni su na sjevernoj tribini poljudske ljepotice. Uskoro će zajahati konje i krenuti u boj do istrijebljenja. Rat Sjevera i Juga kreće. Razlog – zaista glupo pitanje – koji je drugi razlog u ratovima gornje i donje strane svijeta osim – ropstva. Ovoga puta uloge su promijenjene, Jug je taj kojije za ukidanje ropstva – ovoga puta nogometnog. Izvršni predsjednik Unije Zdravko Lee Mamić ne želi ni čuti o zahtjevima Konfederacije. Crni igrači vezani doživotnim ugovorom također se pobunjuju i jašu s Torcidom u pohod na Zagreb. Priključuju im se i zagrebački dezerteri: Cvitanović, Leko, Balaban, i to 4. gardijskoj brigadi zvanoj Mućka đubrad koju predvodi napadač-bojnik Eduardo da Silva. Indijanci iz HNS-a, Marković i Srebrić, inače u narodu poznati kao Bikovi Koji Sjede i Kojima se za Nogomet Yebe, davaju potporu Sjeveru. Prvog dana rata velike se borbe vode kod restorana Macola u Lici, a kako doznajemo od Torcide Mokošica, brigada Mućka đubrad već je razbila položaje unionista, a njihov zapovjednik napada Dudu je pri tom izjavio: „Mamiću, za dva tjedna smo u Maksimiru, razbit ćemo te kao mačku, dabogda ti proklet bio Božić 2011. skupa sa Stjepan-danom!“
Lijeniji od ljenivca
Prema procjenama, u RH živi 3,175.000 punoljetnih osoba, a u popisu birača ih je 4,092.323. Otkud šokantan višak birača od 927 tisuća. Odgovor leži u bivšem ministru uprave Davorinu Mlakaru. Ponekad ste se u tišini doma svojega zapitkivali koji li je najlakši posao na svijetu? Njegov. Mlakonja je došao na ministarsko mjesto prije dvije i pol godine i od tada do dana današnjeg ga nitko nije vidio ni čuo. Čak ni njegova rođena mater koja se radovala što će tu i tamo vidjeti sina na tvu kada ga već odavno nema doma. Što li je on samo radio u te dvije i pol godine za plaću od 18 tisuća kuna plus sve žive i nežive benificije? Više je u životu prošla i napravila familija amazonskih ljenivaca nego Davorin Mlakar u svom ministarskom mandatu. A još kad znamo da je brzina ljenivca 1i pol metar u minuti...
By the way I try to say da ne valjaju više
Ludilo je počelo, Red Hot Chilli Peppers stiže u Hrvatsku. Točnije ono što je ostalo od chillija. Danas je to pitko, pitomo, neljuto, komercijalno muziciranje koje je odlaskom sjajnog gitariste Johna Frusciantea, negdje u rangu s proljevom kojeg dobijete nakon što se prejedete red hot chillija. Čovjek zažali za onim vremenima kada su se Kiedis i ekipa drogirali i bili ludi. Tad im je muzika i valjala da bi kasnije sve to postalo isti dosadni pop s nerazumljivim tekstovima. I, By The Way, kad smo već kod koncerta u Zagrebu, ne bi oni nikad došli da se glazba ne skida besplatno s interneta, pa im nedostaje još koji milijun. By the way they will try to say Dobra večer Kroejša, iako oni za Croatification nikad nisu čuli i baš ih zaboli što ima ispod našeg mosta. Vidjet ćete to nakon uru vremena svirke kad se ne odazovu na bis.
Milijarder Michel Platini jednog je dana uhvatio sam sebe kako ga bez štednjaka peče savjest. Na kraju pečenja probudio mu se altruizam – opaka bolest koja s vremena na vrijeme opeče bogataše – pa nemaju mira, nego moraju nekako pomoći siromašnima. Organizirao je Michel tako nekakave orgije pod nazivom Liga prvaka, pozvao svoje prijatelje bogataše, ali isto tako na totalno zaprepaštenje Udinesea, Seville, Twentea..., i neke tamo siromahe čudnih imena – Viktoria Plzen, Bate Borisov, Otelul, Dinamo Zagreb...
Kao pravi velikodušni francuski kavalir Platini je za zabavu osigurao najbolje kurve i najboljI kokain kakve Liga prvaka kao najveća svjetska perilica love i zaslužuje. Ušetali tako legalno s pozivnicom u to kremasto društvo i ovi spomenuti siromasi. Ali na eventu nije sve išlo tako glat, kako li je tata europskog nogometa zamislio. Krenuo tamo Dinamo guzit neku rusku sponzorušu, ali došao Ronaldo i rekao da ne može. Pri tom dodao da mu ne zvižde i ne zavide što Ruskinje više padaju na njega, nego na njima dobro poznati naziv ubogog kolektiva. Pa se potom Dinamo okrenuo prema medenoj tamnoputoj ljepotici, ali čim se probao malo upucavat, došao Gomis i upucao ga projektilom.
Bati Borisovu, pošto dolazi iz diktatorske zemlje, napet je bio kokain. O'šo Bate, ono nosom znate, ali došao Messi i potjerao ga. Viktoria Plzen pak je bila najneurotičnija: malo je išla naprijed lijevo po kokain, malo desno po speed, malo gore po kristale, malo dole po jebačinu, ali čim bi se uputila, Ibrakadabra i njegovi kompanjoni bi je vraćali na svoju polovicu što su svjedoci ove zabave okarakterizirali na način da Milan s Plzenom igra Viktorije. Otelul je opet s druge strane htio dohvatiti kakav dobro pečen but od oteljene krave, pa potom i desert, ali čim je zagrizao prvi griz, Benfica ga je zaustavila u blagovanju. Kolač Lige prvaka ostao im je dalek kao Pluton od Zemlje, ali i od statusa planeta također.
Za to vrijeme blizanci Manchester, Barcelona, Chelsea, Real, Bayern šmrkali su i guzili, kupali se u šampanjcu i kavijaru, pa opet šmrkali... Vidjeli Dinamo, plzenska Viktoria, Otelul i Bate, prezime mu jedva znate, da su na ovoj zabavi nepoželjni: nisu ništa uboli, čak se nisu našli ni u kakvoj šansi da ubodu, malo se deprimirali, pa se odlučili vratiti doma – tamo gdje su zabave skrojene po njihovoj mjeri. Gledao ih Platini kako s terena Lige prvaka odlaze pognute glave i razmišljao kako bi (nogometni) svijet bio puno bolje mjesto da tu i tamo bogatuni nemaju neugodnih altruističkih napada.
Ograničenje na pet stranaca i salary cap u trenucima slabosti nikada mu nisu padali na pamet.
Iako smo u ovom slikovitom uvodu rekli sve što smo htjeli, ipak ovaj tekst moramo malo proširiti i dodati mu neke činjenice kako bi se uklopio u novinarske okvire. Pa da krenemo s govorancijom prvog čovjeka europskog nogometa:
- Nadam se da ću jednog dana uručiti pehar Lige prvaka kapetanu Hajduka – napisao je u svojoj čestitci predsjednik UEFA-e Michel Platini povodom Hajdukovog 100. rođendana.
Slatka je zaista ova predsjednikova čestitka koja se nažalost nikad neće ostvariti. Istina je da je Platini svojom reformom sustava Lige prvaka, zbog koje je među ostalim i dobio mandat predsjednika UEFA-e, omogućio malim klubovima poput Dinama nastupe u najelitnijem svjetskom klupskom natjecanju, no isto tako Francuz je omogućio velikim klubovima da napucavaju te siromase čak i s B momčadima.
Konkluzija: Utakmice Lige prvaka po skupinama postale su dosadno natjecanje gdje se sve unaprijed zna (osim skupine gdje je ciparski Apoel – iznimka koja potvrđuje pravilo), gdje nema neizvjesnih utakmica, gdje ekipe poput Ajaxa prodavaju ulaznice za Real plus besplatno za Dinamo jer ne bi napunili stadion, gdje su derbiji ostavljeni za proljeće kada ove loše ekipe napuste natjecanje.
No nije samo problem u 'siromasima'. Ogromni, zaista ogromni novac koncentrirao se u svega nekoliko klubova, tako da ni puno ozbiljnije ekipe od Dinama, kao što je primjerice Arsenal, nemaju nikakve šanse za osvojiti trofej u sezoni. Danas na europskoj nogometnoj karti postoji svega nekoliko ekipa koji su u stanju osvojiti Ligu prvaka: dva Manchestera, Barcelona, Real i možda Bayern, jedini klub koji od svih navedenih koji godinu završi s prihodom, a ne ogromnim minusom. Najgore od svega je što su i prvenstva u čak četiri od pet najboljih europskih liga unaprijed riješena. Prvak Njemačke biti će Bayern, prvak Španjolske Barcelona ili Real, prvak Engleske netko iz Manchestera dok će francuski prvak najvjerojatnije postati PSG – klub koji odnedavno ima novog jako bogatog vlasnika i koji bi prema svemu sudeći trebao poći stopama ovih navedenih klubova.
Paradoksalno je da je trenutno najzanimljivija europska liga Serie A, natjecanje koje se iz godine u godinu sve više srozava i gdje su stadioni više prazni, nego puni. Razlog je očit – bogati šeici još uvijek nisu posegnuli za talijanskim klubovima zbog više razloga: veliki neupotrebljivi stadioni, neriješen problem huliganizma, korupcija, namještanje utakmica. Međutim i tamo se stvari pomiču. Tako je ovo ljeto Roma dobila novog vlasnika (ujedno i jedini vlasnik koji nije Talijan) koji je već doveo sedam, osam novih igrača i ne misli stati na tome. Kroz nekoliko godina, veliki incestitori mogli bi ući i u manje talijanske klubove kao što su to već napravili u Španjolskoj s Malagom.
Nije problem u investiciji kao investiciji, već u prekomjernom kupovanju zvijezda. Tako napad Manchester Cityja ima Džeka, Aguera, Balotellija, Teveza, a do nedavno su imali i Robinha. Mjesta je samo za dvojicu dok drugi griju klupu. I to kakvi igrači. Reći će mnogi kako treba imati dvije momčadi kako bi kvalitetno igrao tri natjecanja pogotovo ako ti se netko ozlijedi. Jest, to je točno, ali činjenica je da mnogi igrači i propadaju na taj način, a kvaliteta lige opada.
Rješenje je poprilično jednostavno, ali i poprilično neprovedivo. Ograničenje broja stranaca na pet igrača. Jednostavno je jer na taj način Dinamo, Bate ili netko treći ne bi bili samo statisti u Ligi prvaka, samo natjecanje bi se jako pojačalo, isto kao i nacionalne lige, svi bi najbolji igrači igrali, a mnogi od njih i u manjim klubovima. Zašto ne u Dinamu ili Hajduku?
Međutim neprovedivo je još od slučaja Bosman koji je upravo srušio to pravilo o ograničenju broja stranaca. Podsjetimo, sud je njegovom slučaju presudio kako su nogometaši u EU, isto što i radnici – mogu se slobodno kretati unutar granica poput ostale radne snage ili robe. Europski nogomet tom se presudom iz temelja promijenio.
Nekad su svjetske nogometne zvijezde poput Diega Maradone, Gabriela Batistute ili Claudija Caniggie zbog ograničenja broja stranaca igrali u manjim klubovima (Napoli, Fiorentina, Atalanta), a danas je nezamislivo da Messi igra recimo u Bariju gdje su tih godina igrali zvijezde poput napadača engleske reprezentacije David Platt i(li) kreatora igre hrvatske reprezentacije Zvonimira Bobana.
No, sigurno postoji neka pravna mogućnost koja bi vratila ovo pravilo. Ali ono zasigurno ne odgovara najbogatijim klubovima. Da je to pravilo na snazi Real ili Barcelona bi se itekako namučili s Dinamom, jer za Real ne bi u prvoj postavi igrala samo tri Španjolca, a za Dinamo bi vjerojatno još uvijek igrali i Modrić i Čorluka, i Eduardo i Mandžukić, a danas je to igra mačke i miša.
Ne samo da danas u Europi nogometaši iz EU nisu stranci, već to nisu ni oni iz Južne Amerike. Tako mnogi klubovi u prvoj postavi broje sedam ili osam Argentinaca ili Brazilaca. Lako dobiju državljanstvo jer se uvijek nađe neka baba ili djed iz Europe.
Stoga ne čudi da ponekad u prvoj postavi Chelseaja ili Arsenala ne igra nijedan Englez. Nije jasno kako li se samo navijači mogu poistovjetiti s tom ekipom. Ne samo da ne igra nitko iz tvog grada za tvoju voljenu momčad, već ni iz tvoje države. A samim tim pati i nacionalna selekcija, uzmimo baš kao primjer Englesku koja se godinama muči s rezultatima na velikim natjecanjima, a ponekad se tamo uopće ni ne plasiraju.
Apsurd je očit: s jedne strane Platini dopušta malim klubovima nastup u Ligi prvaka dok s druge najbogatiji klubovi gomilaju najbolje igrače i time ubijaju svu natjecateljsku draž.
Zamislite samo kako su osjećaju navijači Athletic Bilbaa dok gledaju ovo stanje europskog nogometa, a njjihov voljeni klub nema nijednog jedinog stranca, da stvar bude apsurdnija ni Španjolca. Oni su jadni svjesni da njihov klub, ako se ne dogode neke radikalne promjene, više nikad neće osvojiti nijedan trofej.
Isto kao što ni navijači Hajduka neće dočekati da Platini preda pokal Lige prvaka njihovu kapetanu.
Stari je francuski fantasista zaista pravi licemjer kada u čestitki može napisati ovako nešto, bez da mu salary cap ili ograničenje na pet stranaca padne na pamet.
SALARY CAP
Jedno od rješenja za europski nogomet moglo bi biti i uvođenje Salary Capa. Salary Cap je dogovorena gornja granica iznosa koju ekipe mogu potrošiti na plaće igrača u jednoj godini. Time momčadi postaje izjednačenija po kvaliteti, a i troškovi se na taj način lakše kontroliraju. Doduše veliki prijepori postoje i u Americi. Salary Cap se često mijenja, a uzrokuje i štrajkove poput ovog aktualnog zbog kojeg NBA još uvijek nije počela.
Zanimljivo da su prije nekoliko godina talijanska Serie A i engleska Premier League razmatrali mogućnost uvođenja salary capa, no to je ostalo tek u povojima. Razlozi su logični. Ili će salary cap uvesti sve lige po jednakim uvjetima ili to jednostavno neće zaživjeti.
Koja korist od salary capa u Italiji, ako ga nema u Španjolskoj? Igrač jednostavno ide gdje je bolje plaćen. Također problem je i što UEFA ima vrlo malo ovlasti za nacionalne lige tako da ona sama ne može nametnuti salary cap. Problem su i različiti porezni sustavi europskih zemalja. Recimo kako natjerati Monaco na plaćanje poreza u salary capu kad on dolazi iz državice gdje nema poreza na dohodak. U Americi i Kanadi ovakvih problem nema: njihove pokrajine i države jako se malo razlikuju po pitanjima poreza.
Također problem je i s različitim valutama. U Engleskoj je na snazi funta dok je drugdje većinom euro. S obzirom da se tečaj stalno mijenja, salary cap bi i ovdje naišao na probleme. U Sjevernoj Americi su to uspjeli riješiti. Recimo u NHL-u igračima iz kanadskih momčadi plaća se isplaćuje u američkim dolarima.
Doduše, i u Europi bi se uz kvalitetan dogovor sve to dalo napraviti, jer postoje takvi primjeri i na Starom kontinentu: Ragbi liga Super League koristi salary cap isto kao i europska hokejaška liga Continental Hockey League. Oni bez obzira na različite poreze i različite valute provode salary cap.
Što se tiče salary capa u nogometu, on za sada naravno postoji samo u Sjevernoj Americi, ali i u Australiji.
SERIE A U DOBA OGRANIČENJA BROJA STRANACA
Pogledajte samo koji su igrači stranci igrali u talijanskim klubovima početkom devedesetih u vrijeme ograničenja broja stranaca, odnosno zašto je liga bila tako izjednačena, te zašto su u to vrijeme prvaci mogli biti Napoli i Sampdoria, a nekoliko godina ranije čak i Verona.
Atalanta – Claudio Caniggia
Bari – David Platt, Joao Paulo, Zvonimir Boban
Genoa – Tomas Skuhravy, Carlos Aguilera
Inter – Lothar Matthaus, Jurgen Klinsmann, Andreas Brehme
Juventus – Jurgen Koehler, Julio Cesar, Stefan Reuter
Milan – Marco Van Basten, Ruud Gullit, Frank Rijkaard
Roma –Abel Balbo, Rudi Voeller, Thomas Haessler, Aldair
Napoli – Diego Maradona, Alemao, Careca, Laurent Blanc
Sampdoria – Srećko Katanec, Andriy Mihaljičenko, Toninho Cerezo
Fiorentina – Gabriel Batistuta, Dunga, Dr Socrates
Lazio – Carl-Heinze Riedle, Ruben Sosa, Paul Gascoigne
Parma – Tomas Brolin, Claudio Taffarel, Faustino Asprilla
Torino – Enzo Scifo, Martin Vasquez, Walter Casagrande, Toni Polster
Cagliari – Enzo Francescoli
Udinese – Zico
Brescia – Gheorghe Hagi, Josef Guardiola
Verona – Preben Elkjaer
Kada crkne naša krava muzara
Zamišljam taj prizor: nova vlast ne može više, pa uzima mač. Kolone izbjeglica iz državnih agencija i zavoda za kurac s pinklecom na ramenu migriraju na burzu rada. Točno tamo gdje je već 150 tisuća ljudi iz privatnog sektora koji su od izbijanja krize do danas dobili otkaz. A državnim službenicima kojima se dogodilo isto je – brojkom i slovima četrdeset (40) – i to u 10 godina! Što li su samo oni napravili da dobiju cipelu? Ne dolazili 4 godine na posao, spavali sa šefovom suprugom, palili bengalke umjesto računala? Nije se lijepo veseliti kada susjedu crkne krava, ali kada budem gledao seobu ovih štetočina iz Hrvatskog zavoda za kurac u Hrvatski zavod za zapošljavanje, bit ću sretan k'o prasac. Jer zaista se treba radovati kada u vašem susjedstvu - a koliko je tih agencija i zavoda, sve su u našem susjedstvu – crkne krava muzara državnog proračuna. To ustvari i nije krava susjeda, već naša krava.
Kad ste zadnji put vidjeli Starčevića?
Stranka HSP dr. Ante Starčević Ruže Tomašić zasigurno je imala najoriginalniji predizborni letak. Kažem imala jer je HNB Ruži zabranio daljne martketinško korištenje novčanice od tisuću kuna na kojoj piše: Kad ste zadnji put vidjeli Starčevića? Baš je neki ovaj Rohatinski. Ljudi zaista godinama nisu vidjeli tu novčanicu u svojim nosećim predmetima, a nažalost u ovoj jadnoj državi ne mogu je nositi ni bezvrijednu u svom džepu. Mnogi su i po prvi puta čuli da je upravo Starčević na novčanici od tisuću kuna, pa se ova kampanja Tomašićke ocijenjuje kao krajnje edukativna. Sada slagači pitanja u kvizu Tko želi biti milijunaš, neće koristiti već spremno pitanje za milijun kuna: Koji je lik na novčanici od tisuću kuna? Taj odgovor mnogi Hrvati sve do ove predizborne kampanje nisu znali. A nažalost, poslije izbora opet će ga zaboraviti, jer ponavljanje je majka znanja, a mogućnost da oni ponovo vide Starčevića u svom džepu - ravna je nuli – ali samo jednoj.
GPS stranke
Kad će se napokon u svakodnevnom političkom govoru prestati laprdati besmislice poput lijevo, desno, centar. Pa nisu oni nogometaši pa da je bitno i lijevom i desnom. Što to uopće znači lijevo, desno, gore, dole? Ne na papiru, nego u realnosti. HSP je kao desna stranka. Ajde dobro protiv Europe su, ali što oni to još imaju konzervativno? Bi li zabranili pobačaj da dođu na vlast ili recimo zabranili razvod jer im je obitelj svetinja? Teško. Ili recimo liberalne stranke. Bi li legalizirale prostituciju i marihuanu da poboljšaju turističke rezultate? Ne bi. HDZ je kao 'konzervativna' stranka deset puta lijeviji po socijalnom davanju od bilo koje 'lijeve' stranke. Dok bi te lijeve stranke zvale konzervatora MMF, ove konzervativne su davale pomoć bilo kome, a najviše preko veze onima kojima nije trebala. Hrvatsko socijalno liberalna stranka koja pripada tzv. centru je kontradiktorna u samom svom nazivu. Kako možeš biti socijalan i liberalan istovremeno? Mislim možeš, ali gdje si onda? Lijevo, desno, tamo, amo, preko, poviše, ispod, u šumarku, bunaru, podrumu, u šumi – ma jebote gdje? Ne bi te stranke po desnolijevoj logici našao ni GPS-om.
Isus u Gospiću
Ujahao šerif Darko Milinović u grad Gospić jer je čuo da na njegovom teritoriju opasni crvenokošuljaši spremaju pobunu, i to naravno naoružan do zuba: na opasaču lignje i srdele, u ruci vino, na usnama pjesma. A narod gladan dočekao šerifa kao Isusa, i zaista čudo se dogodilo. Darko je (tko zna čijim novcem) pretvorio malu lignjicu u tisuće krakena, malenu srdelicu u milijune kitopsina, a dec kuhanog vina u hektolitre ohlađenog u barrique okusu. Gospićani su opijeni i najedeni zaboravili na svakodnevni glad i žeđ, pa su klicali da treba donijeti zakon da u devetoj izbornoj jedinici nitko ne smije nositi nikakve crvene boje, čak ni daltonisti. Kada su se otrijeznili i ponovno ogladnili gledali su gdje je šerif. A on odjahao u suton – ne staje taj – ima u sebi dovoljno kvalitetnih kalorija svaki dan, njemu se ne trebaju događati čudesa.
Roditelji, odmah obustavite metode!
Mamić je obećao kako će veliku pobjedu Hrvatske proslaviti tako što će se dobro zabaviti i prije svega, opiti. - Bez obzira što me bole leđa, što se ne mogu pomaknuti, odlazim u zagrebačku noć, napit ću se, krećem jednom orkestru kupiti nove instrumente! Idem pjevati u čast Slavena Bilića, Ivice Olića, Marija Mandžukića, bile su to riječi Zdravka Mamića koje su se i obistinile. Dragi roditelji, vi želite odgajati svoje dijete da uspije u životu, želite da se obrazuje kako bi imalo što više novaca, jednoj rječju da mu bude bolje nego vama. Dragi roditelji, ako vi to zaista želite, ja bih vas molio da obustavite sve svoje radnje, jer su beskorisne. Nemojte im govoriti da budu dobri, da ne prostače, da se ne tuku, da ne piju. Pokažite im Zdravka Mamića i objasnite tko je on. Tako ćete najbolje pomoći svom dijetetu da uspije u državi kao što je Hrvatska. Sretno!
Stenjanje subotom uvečer na HTV-u
Jedan od najgorih dana u mjesecu za Hrvate je odlazak na plaćanje računa. Građane posebno boli mjesečno plaćanje državne televizije. A kako i ne bi. Upališ taj HTV i onda vidiš te budalaše što rade s našom lovom i gdje ga sve besmisleno troše. Na stranu što po bijelom svijetu šalju turiste, pardon novinare da snime neke loše polupismene priloge koji bi kao trebali informirati javnost, ali uzmimo recimo primjer tih 'zvijezda' koje plešu. Bilo bi edukativnije i informativnije da u tom najjačem subotnjem terminu puštaju tvrde porniće i njihove aktere kako stenju, nego da puštaju Barbaru i Duška da uzdišu i vrište, s razlikom da vam se na njihovu pojavu neće dići onaj dole, nego živac gore. I ne samo da nas s tim 'zvijezdama' maltretiraju subotom, već i preko cijelog tjedna. Vode našom lovom nekakvu vrstu bolesne predizborne kampanje i mame nas da glasamo. Eh da mi živimo u demokraciji glasali bi da se HTV ukine.
Hrvati, udarite oralno političara!
Vladimir Šeks u Belom Manastiru je htio održati nekakav govor, ali nezadovoljnici su ga prekinuli.Svi portali i ostali mediji prenijeli su tu vijest što znači da se takvi verbalni ataci rijetko događaju. Nije samo jasno zašto. Zašto Hrvati češće ne prekidaju političare u izbacivanju besmislica? To bi Hrvati trebali gajiti kao tradiciju. Neki političar ide nešto reći, a ti ga odmah poklopiš vrijeđanjem. Onda bi možda ovaj dvaput promislio koju će badostoću izvaliti. Uostalom i Sabor od samih svojih početaka funkcionira na temelju ovakvog ponašanja. Ali zašto to ostaje unutar četiri zida na Markovu trgu, zaista nije lako objasniti. Hrvati, nema više UDBA-e, ne postoji više OZNA koje u roku odmah sve dozna, nema druga Tita..., zato se razjagorite! Litanje iz usta je jedino što nam je u životu demokracija poboljšala iz vremena komunizma.
Rekordna posjećenost Interlibera
Sajam knjiga Interliber srušio je rekorde posjećenosti. Tko bi to rekao? Je li znate koga tko čita knjige, a da nema nekakvih zdravstvenih teškoća? Ja ne. Ti čitači su davno izumrli, izdavaštvo izdiše u smrtnom hropcu, pisci, ako ne rade za EPH, umiru. Stoga je Objektiv odlučio istražiti tko to posjećuje Interliber i zašto. Nakon male istrage došli smo do logičnih zaključaka: 50% posjetitelje dolazi na sajam knjiga kako bi se grijalo. Kažu da je temperatura između razbacanih naslova idealna – oko 24 stupnja. Neki pak, njih 30% dolazi da bi pojelo kakvu grickalicu ili popilo neki sokić. Tuže nam se da domjenačka ponuda nije bogzna kakva i da brzo nestane. Sljedećih 19% zalutalih dolazi obaviti nuždu, od toga njih 15% malu, a 4% veliku. Zadovoljni su stanjem interliberskih wecea za koje ističu da su vrlo liberalni. Naime nema čučavaca, sve same školjke. Za kraj 1% posjetitelja Interlibera su profesionalni šetači i zgubidani koji šetaju između poslaganih polica i pitaju se zašto budale pišu knjige koje nitko ne čita.
Zastupnik don Ivan javlja se za repliku: Oče naš...
Don Ivan Grubišić kaže da želi ući u Sabor kako bi pomogao hrvatskoj djeci i njihovoj budućnosti. Ma tom kandidaturom jedino materijalno može pomoći sebi, jer nažalost po njegovu djecu, celibat mu je ne dozvoljava. Kako bi on to hrvatskoj djeci pomogao da dobije mandat? Opalio bi repliku Oče naš prigodom izglasavanja Zakona o umjetnoj oplodnji. Ili bi natjerao sve zastupnike da se pomole prilikom izglasavanja Zakona o pobačaju. Kardinal Boza je u pravu. Što mu to treba? Više bi pomogao hrvatskoj djeci da da riječ utjehe njihovim roditeljima u župnim prostorijama. Glavni posao njegovog zanimanja je utjeha potrebitima, a jedino mjesto u Hrvatskoj koje ne traži utjehu upravo je Hrvatski sabor.
Daj neku novu igru, sve smo stare igrali, svi smo se umorili
Mali Ivan Pernar cijeli se mjesec igrao s autićima, pa mu dojadili. Onda je kupio majušne kauboje i Indijance, pa bio dva mjeseca zabavljen, ali i oni mu se popeli navrh glave. Pa je nabavio lastiku i preskakao je s dvije djevojčice, ali ni tu nije našao neki dublji smisao. Onda odlučio prosvjedovati protiv besmisla, a malo zatim pronašao novu igru. Kandidatura za Sabor. Ako uđe, riješio je zabavu zavazda. Isto to pokušavaju na njegovim listama Mladi Jastreb Borković i stari vođa seljačkih prosvjeda Tomislav Pokrovac. Život je čudna biljka i ponekad zaista može biti jednostavan. Kad se igrate kao ova trojica.
Sreća da Čačić i Habuš nisu trubili za pad HDZ-a
U Zagrebu blizu središnjice HDZ-a održana je građanska inicijativa pod nazivom Potrubi za pad HDZ-a. Vozači su joj se s oduševljenjem odazvali iako je bilo rano jutro i žurili su na posao. Trg Žrtava Fašizma podsjećao je na najbolje dane Zrća. Znate ono kad nadrogirani partijaneri trube, zvižde i poskakuju. Sreća Božja da se ovoj akciji nisu odazvali članovi HNS-a poput Čačića i varaždinskog gradonačelnika Gorana Habuša. Znate tu crnu kronologiju: promet, alkohol, trubljenje, ludilo - sve do dolaska Hitne.
Za dom spremna
Miss Desnice Katarina Banić kaže da pederi nastaju odgojem, a ne genima i da se nikada ne bi udala za Srbina. Ona kaže da ima te stavove jer je kršćanski i tradicionalno odgojena. To valjda u Trilju odakle je Banić podrazumijeva i da si dobra svome mužu, da pereš, peglaš, čistiš. Valjda se zato i učlanila u Hrvatsku Čistu Stranku Prava. Valjda da im čisti stranački dom od prljavih gayeva i Srba. Iz njenih izjava jasno se da isčitati da je Katarina Banić za dom spremna.
Bog prekovremeno, Alah na odmoru
Hrvatska se plasira na Euro. Jadno ti je to natjecanje kad smo mi završili tamo. Doduše i od najlošijeg postoji lošiji, a zove se Turska. Čak i takva mrtva Turska, usporediva s onom iz doba prije Kemala Ataturka, mogla je pobijediti (i izbacit) jadnu Hrvatsku da Alah nije bio na bolovanju. Do zaključenja lista nismo uspjeli saznati što mu je, ali ima bit da nije baš najbolje jer nije bio prisutan ni u Istanbulu. Zamijenio ga je njegov drugar Bog koji je možda malo i zažalio, jer se dobrano naradio kako na Vratima Istoka, tako i u maksimirskoj večeri. U prvoj je utakmici asistirao Oliću, Mandžukiću i Čorluki, a u drugoj je skretao turske lopte u stative. Bez obzira što je on Svevišnji i što sve može, sumnjamo da će mu se i na Euru dati prekovremeno raditi, jer ima i drugih koje treba nagraditi – ipak nije on samo naše vlasništvo - što u prijevodu znači da poslije prvog kruga idemo doma.
U gornjim desnim rašljama je kalendar. Prastari brojač vremena. Sastoji se od 365 dana (ne uvijek!) koji su podijeljeni na 12 neidentičnih mjeseci. Kako pišeš blog tj. na koji datum pišeš, tako pri objavi posta vidljivo potamni taj dan u kalendaru. Slova na kalendaru P U S su skraćenice, ustvari prva slova pojedinih naziva dana u tjednu. Npr. ponedjeljak, utorak, itd. Poviše opisanog kalendara je slika majčice prazemlje, povrh koje (mrvičicu ulijevo) piše velikim štampanim slovima PANGEA, i to na jedan vrlo neupadljiv i ružan način, iz čega proizlazi da autor bloga nije na ti s Dreamweaverom i inim pomagalima pri dizajnu istog. Ispod opisanog kalendara su napisani nazivi pojedinih mjeseci i to hrvatskim standardnim jezikom, u kojem ne smije biti opozivanja na nevoljene anglikanizme i srbizme. Oni su napisani, i to na način, kronološki obrnuto od tijeka vremena, kojim, u normalnim prilikama, putuju. U zagradama, iza naziva mjeseca, je broj, prikazno uokviren okruglim zagradama. Taj broj, govori o broju napisanih postova tijekom jednog mjeseca, npr. ako je autor bloga napisao 13 (trinaest) postova u tom mjesecu, taj će se identični broj pojaviti u zagradama istog. Ispod naziva mjeseci je napisano komentari da i ne, što bi značilo kada upalimo komentare da će se na ekranu isti pojaviti, dok ne, znači da će se ugasiti. To se da usporediti sa daljinskim upravljačem, koji se svakodnevno koristi pri uporabi televizora. Zatim dolazimo do ključne stavke opisa ovoga bloga, a to je opis bloga. Taj opis, kako mu i sam nominativ jednine kazuje, opisuje ovaj blog poradi lakšega kretanja istim, ali i zbog etičkih razloga, da se ne dogodi gubitak orijentacije, koji proizlazi iz kretanja njime, te povratak u stvarnost s elementima depersonalizacije. Nadalje, tu su linkovi koji se smiju koristiti, ali samo na vlastitu odgovornost, jer u nekim situacijama može doći do promjene korijena riječi, pa ćete dobiti linč (i to ne Dejvid) umjesto link. U sredini je, zna se što je u sredini, tu su daljne upute bespotrebne. Na lijevoj strani, od gornjih lijevih rašlji pa sve do beskonačnosti, je praznina i to potpuno prazna kako i samo bivstvo te imenice zaključuje, kao i arhiva na samom dnu. Tek klikom lijeve strane miša na riječ arhiva, dolazi do metamorfoze arhive iz pluskvamperfekta u prezent, pojavljivanjem sinonimnog sadržaja opisanog ovdje, ali uz malu preinaku, a riječ je o sredini, a zna se što je u sredini, tu su daljne upute bespotrebne. Sex, drugs and you tube.
O točnim promjenama, kao i kretanjima te nabijanjima tektonskih ploča međusobno, te seizmičkim gibanjima u Mohorovičićevom diskontinuietetu, a sve zbog točnog uvida u stanje PANGEE, možete me obavještavati na marole.pangea@gmail.com
