EKSKLUZIVNO OTKRIVAMO PROŠLE ŽIVOTE PERA VIĆANA

-Dundo Pero, može jedna usluga? – upitali smo Pera Vićana.

Kad je čuo riječ 'usluga', lice mu se odmah ozarilo. Zna da imamo blog, pa ako nam napravi uslugu, morat ćemo je vraćati do kraja života.

-Može, naravno – reče dundo Pero – o čemu se radi?

-Biste li pristali otići kod doktora Michaela Newtona na jednu hipnotičku seansu?

Pogleda nas u čudu. Mislio je da ćemo ga pitati da nam riješi taxi koncesiju ili nekakvu izmjenu GUP-a, a mi mu predlažemo odlazak nekakvom hipnotičkom šarlatanu. Ali usluga je usluga, svejedno je li se radi o taksiju, GUP-u, UPU, hipnozi, dijagnozi ili nekoj drugoj dozi - zna dundo Pero da ćemo mu sutra na blogu odrađivati sve što poželi, ako pristane na našu ponudu.

Uputili smo se ka doktoru Newtonu. Dundo Pero nas je pitao u čemu je stručan.

-Vidjet ćete – ostali smo tajanstveni.

Michael Newton, za vas dragi čitatelji, jedan je od najpoznatijih i najvećih svjetskih stručnjaka za hipnozu. Desetljećima je liječio ljude kroz hipnotička stanja, a poslije se u karijeri zainteresirao za njihove duše. Naime, kod čovjeka u hipnozi može se doprijeti do njegovog 'unutarnjeg mozga', točnije njegove same duše u kojoj su pohranjena sva iskustva neke dušne jedinke, pa i njeni prošli životi. Upravo nam je to bio cilj – vidjet tko je bio Pero Vićan u prošlim životima.

Čim je dundo Pero sjeo u stolac doktora Newtona, iskusni stručnjak počeo je prodirati u dušu Pera Vićana.

-Zar on ima dušu? – dometnuli smo doktoru.

-Svatko ima dušu – odgovori doktor, a potom se uozbilji – šutite i ne smetajte više!

Newton se skoncentirao do srži, točnije do Vićanove duše. Nije prošlo ni petnaest sekundi do vriske dunda Pera.

-Aaaaaaaa, grkljan mi reže – derao se Pero Vićan iz hipnotičkog stanja.

-Tko ti reže grkljan? – upita doktor.

-Uže. Uže mi reže grkljan. Vješaju me.

-Tko te vješa? – iskusno ga je vodio Newton.

-Dubrovačka Republika, vlast. Gore na Gracu – govorio je Pero Vićan – Vidim svoje tijelo kako ostaje dole, a ja letim poviše Lovrijenca.

Vićan je naime, poslije nam je objasnio doktor, posljednji put na Zemlji živio u doba Dubrovačke Republike, a umro je nasilnom smrću, jer ga je vlast osudila. Duše se vole vraćati u poznati krajolik, dodao je, zato se Vićan opet vratio na područje Republike. Doktor nam je također kazao da je današnja promuklost prilikom govora Pera Vićana vjerojatno plod stezanja grla od strane užeta, jer neke stvari iz prošlih života, vjerovali ili ne, ostanu i u sljedećima. Newton ga je potom usmjerio da se sjeti života za vrijeme Republike, jer nas koji smo tražili seansu, nije interesiralo što je Vićan radio na nebu, već na Zemlji. Dundo Pero nam je potom objasnio što se dogodilo tijekom njegovog zadnjeg života.

-Mihu Pracatu sredio sam 'Mediteransku koncesiju' da može slobodno i nesmetano trgovati diljem Mediterana, ali i kod Britanskog otočja. U to vrijeme dogodio se napad Španjolske armade na Otok, a mornaricu su predvodili dubrovački brodovi. Englezi su na tu činjenicu poludili, te su zabranili Dubrovčanima trgovinu. Ali ja sam znao engleskog kralja i pogurao koncesiju. Problem je nastao, jer me dubrovačka vlast osudila za izdaju i špijunaštvo zbog komuniciranja s engleskim kraljem mimo Malog i Velikog vijeća – ispričao je Pero Vićan u dahu, te na kraju dodao – Tražio sam da mi daju deset mjeseci uvjetno, te da me osude na dobrotvorni rad, ali jebiga, nije prošlo.

Newton ga je pitao je li i sam bio dubrovački knez.

-Jesam, ali nisam na toj funkciji izdržao ni dva tjedna, a kamoli mjesec dana. Razlog je bio taj što sam dužnost obavljao u šlapama i kratkim gaćama, što se tradicionalnim Dubrovčanima nije svidjelo, pa su me smijenili. Uf, kako su onda ljeta bila vruća! Za popizdit. Nema frižidera, led se otopi dok se donese sa Sniježnice, a ti moraš navući onu periku i duge rukave.

-Što ste još radili?

-Sredio sam nekim likovima da ne moraju nositi kamenja za gradnju Minčete kada dolaze u grad, pa su mi vraćali usluge. Jedan mi je tako sazidao ljetnikovac u Orašcu.

-Kako to da ste imali ljetnikovac u Orašcu, a bili ste pučanin?

-To mi je sredio jedan član Malog vijeća. Zvao se Ivo Besjeduš Cazzo. On je živio u zgradi suda pokraj ljetnikovca zvanog Vila Palma, a svaki je dan u grad, morao dolaziti na posao. Naravno i donijeti kamen bez obzira što je bio visokorangirani političar. Ja sam mu sredio da ne poteže ta kamenja, a on mi je pripisao zemlju za ljetnikovac u Orašcu.

-Kako se zvao taj vaš ljetnikovac? – upita ga Newton.

-Dubrovački vrtovi kurca – nasmije se Vićan – Znate da sam ja veliki šarmer. Dolazila je tamo i Cvijeta Zuzorić. I još nešto vam moram reći.

-Recite!

-Dubrovačka vlast prvotno je u Orašcu htjela graditi nešto drugo. Znate da je Dubrovnik u to vrijeme skladištio žito u Rupama, te ga se moralo mljeti. U urbanističkom planu stajalo je da će se mlinice graditi u Orašcu zbog riječica koje tamo teku. Ali ja sam uspio preko svojih veza izmijeniti GUP. Mlinice sam poslao u Mline, a za područje Orašca uvrstio sam oznaku T2. To znači, turistička zona ljetnikovci. Da skratim, ja sam od Republike privatizirao Dubrovačke vrtove kurca, razumijete? – objasnio nam je dundo Pero.

Međutim, najluđa stvar koju nam je ispričao tek slijedi.

-Bio je neki lik koji je krao vodu s Onofrijeve fontane za svoju stoku. Osuđen je na vađenje očiju. Ja sam sredio da mu odsječu samo jedno uho, umjesto dva oka. Onda došla ona jebena kuga u grad, i ja je dobio. Govorim mu, stari ajde vrati mi uslugu sad kad mi treba. I mi se tako lijepo dogovorili da kuga iznajmi stan u njegovu tijelu, umjesto u mom – usklikne dundo Pero.

-Zajebana bila ta kuga?

-Ma šta ti je, jebena bolest, a mi sve danas kukamo kako nam je težak život. Obolio je i jedan dubrovački knez, moj susjed u Orašcu, mislim da se zvao Zamonja. Riješio mu ja da se ode liječit od kuge na Rebro u Zagreb, a on mi zauzvrat pripisao njegovu zemlju u Orašcu na mene. On na kraju umro, ali zato je nekretnina ostala živa.

-Kome ste još pomogli?

-Onom debilu Marinu Držiću. Došla mi njegova stara i govori da ima jednog malog, da je pametan, ali da nemaju novca za školovanje, jer su pučani. Ja mu sredio da ode na fakultet u Sienu. Mogao je birati Siena, Bologna ili Firenca, ali to sad nije bitno...Na kraju, budala, poludio od tih knjiga i pisanja, i radio neke urote protiv Dubrovnika. Umalo ja najebo, jer sam urotnika upisao na fakultet. Ali na kraju se isplatilo. Pripisao je na mene autorska prava, pa sam zarađivao. Ljudi stvarno čitali te gluposti, i govorili da je Skupa napisao prema mom liku i djelu.

-Ima li još koja zanimljivost?

-Došao onaj Onofrio i govori da će dovesti vodu u grad. Svi mu se smiju, a ja rekao knezu da je on normalan i da će je stvarno dovesti. Eh, koja je to bila usluga.

-Pa bezveze usluga, ne'š vi.

-Ma kako bezveze, da ja nisam rekao knezu da je normalan ne bi ga pustili da gradi vodovod. Na kraju ga je izgradio, ali pošto mi je dugovao uslugu, prvo sam ga natjerao da meni dovede vodu do Orašca. Zaradili tako ja i Onofrio, jer smo masno naplatili Gučetiću i Gozzeu vodu. Poslije su oni tamo izgradili arboretum. Da nije bilo nas, ne bi bilo ni onih biljaka – zaključi dundo Pero.

A onda doktor Newton slučajno odvede dundo Perovu dušu u još prošliji život. Vićan je u tom životu boravio u Rimskom carstvu, a zvao se Petrus Topolonije Vicinius, a bio je predsjednik Rimskog poganskog sabora i docar Rimskog carstva, odnosno zamjenik cara Nerona.

-Hhhahahhaha, koje je to doba bilo – smijao se Petrus Topolonije Vicinius – ja i Neron planiramo novi Urbanistički plan uređenja Rima, ali jebote Mars, nema mjesta nigdje u Rimu. Sirotinja podigla favele na sve strane, i mislimo se ja i Neron gdje ćemo, pomarsu, izgraditi Koloseum i Circus Maximus. Govorim mu ja, Nerone, najbolje da spalimo Rim, kada izgori bit će mjesta i za amfiteatar i za hipodrom, i za groblje na Dupcu, i za ceste na koje ćemo davati kočija-koncesije. A Neron legenda, odmah pristane...Gorio tako Rim cijeli dan i noć, gorio, a Neron skladao pjesme. Ali jebote Venera, požar na kraju zahvatio i moju rimsku Baraku 5B u Venerinom polju. Ajde u kurac Nerone i ti i tvoja pjesma, vidi što si mi učinio od Barake, gdje će sada Rimljani na konzultacije sa mnom. A Neron mi reče da će izgraditi još ljepšu i stariju baraku...

Onda je Newton izgubio vezu s Vićanovom dušom, a dundo Pero se opet nalazio u 21. stoljeću. Odmah je rekao.

-Treba mi milijun kuna iz gradskog proračuna za uljaru u Topolom. 'Ajmo odmah jedan tekst u tu svrhu – naredio nam je.

-Ma, može dundo Pero – rekosmo mu bacivši se na posao.

Nakon objave teksta, Dubrovnik je gorio, a Newton nas je upozorio.

-Budite oprezni s uslugama Peru Vićanu. Možda će ih tražiti nazad kad se ponovo reinkarnira. S uslugama Vićanu, naime, nije gotovo ni kad on umre. Njegova duša sve pamti, kao što ste vidjeli iz priloženog!